PODOLSKO GOVEČE

29.04.2008. | Magistar Srđan Stojanović | Magazin AGRAR

PODOLSKO GOVEČE

Piše: Magistar Srđan Stojanović, Šef odseka za genetičke resurse, Sektora za razvoj sela i poljoprivrede, Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srbije

Magistar Srđan Stojanović
Podolsko ili sivo-stepsko goveče, spada u grupu primigenih goveda. Kako navode Čobić i Antov (1992), citirajući brojne autore (Ulmanski, 1928; Bodo, 1984, 1987; Bodo et Reti, 1987), smatra se kao direktan potomak divljeg govečeta-Bos primigenius Bojanus-a. Sama grupa stepskih goveda je vrlo velika i veoma rasprostranjena, kako u Evropi, tako i u Aziji, a prema nekim podacima slična goveda se nalaze i u severnoj Africi (Pavlović, 1961, 1967).

 

PODOLSKO GOVEČE
Smatra se da je uža domovina podolskog govečeta Podolija (odakle i potiče naziv) i Volinija (oblasti u Ukrajini), kako ističu Šmalcelj et Rako (1955) i Belić i Ognjanović (1961). Kako je došlo na prostore današnje Panonske nizije, postoje tri različite teorije koje nisu jasno dokazane (Bodo, 2000):

 

1. Doneto je prilikom osvajanja ovih teritorija od strane Huna i Avara, pre 1000 godina, koji su došli iz Mongolije, prolazeći preko Ukrajinskih stepa, koje se mogu smatrati mestom nastanka podolskog govečeta. Werner (1902) navodi da je kralj Longobardije Agilulf (590- 615) dobijao od Avara iz Mađarske, koji su se iselili iz jugozapadnog Sibira, iz predela između Urala i Altaja, dugoroga siva goveda na poklon. U prilog ove teorije ističe se i navod Stajića (1912) koji kaže, da su mnogi mišljenja da je sa Avarima došlo i stepsko goveče, koje se u prvi mah zadržalo u Panoniji, a zatim se raširilo i u ostale delove Evrope, pa i na Balkansko poluostrvo;

2. Stiglo je prilikom velike seobe naroda u IV-V veku sa istoka. Naime, kako ističe Bodo (2000), „dugoroga“ goveda su bila poznata u Egiptu i na Balkanskom poluostrvu od davnina, a Perosin(1995) ukazuje da su u prvom veku nove ere „dugoroga“ goveda postojala na Kritu;

3. Nastalo je kao rezultat lokalnih ukrštanja i domestikacije u Karpatskom bazenu (Bodo, 2000). U XIV i XV veku populacija podolskog govečeta je bila jako razvijena u Karpatskom bazenu i Panonskoj niziji (Bodo, 1985, 2000), gde je ekstenzivno stočarenje bilo glavno zanimanje. Sivo-stepsko goveče je postalo popularno sredinom XV veka usled povećanog zahteva tržišta za goveđim mesom. Međutim, u XVIII i XIX veku smanjuju se površine pašnjaka na kojima su se uzgajala ova goveda zbog povećanja površina pod oranicama (Bodo, 2000). U takvim novim uslovima, podolsko goveče postaje glavna radna snaga za obradu zemlje, a na teškim ritskim oranicama nije mu bilo premca.

PODOLSKO GOVEČE
Sivo-stepsko goveče ima veliki broj varijeteta i to: u Ukrajini (Podolija) podolsko, u Mađarskoj mađarsko sivo, u Rumuniji rumunsko sivo (varijeteti sive stepske rase u Rumuniji su dobili nazive po zonama gde su nastali: moldavski, transilvanski, jalomica i dobrudža soj), u Bugarskoj sivo iskarsko, u Srbiji kolubarsko i podolsko, u Bosni i Hercegovini bosanska ili posavska gulja, u Grčkoj sykia i katerini tip, u Turskoj tursko sivo-stepsko goveče, u Hrvatskoj istarsko goveče i slavonsko-sremski podolac, u Italiji podolika, romanjola i maremana, u Albaniji najsličnija rasa podolskom govečetu je Mursi (Grey Steppe type, Mason, 2002), u Španiji andaluzijsko goveče itd. Svi ovi varijeteti su potomci Bos primigenius Bojanus-a, a razlikuju se međusobno uglavnom po visini tela i telesnoj masi, dok su po eksterijeru i fiziološkim osobinama veoma slični.

 

Kako je podolac vekovima unazad držan u prirodi bez ikakve zaštite, prepušten vremenskim prilikama, odlikuje se izuzetnom otpornošću. Crnobarac (1999) navodi reči Tružinski Sabolča, jednog od vlasnika podolskih goveda u našoj zemlji, koji kaže „...jed nom se živa u termometru spustila na minus 20 stepeni, otelila se jedna krava. Sva grla u krdu okupila su se oko novorođenčeta i rogovima gurala slamu prema njemu da ga pokriju i utople“. Ovakvo ponašanje ukazuje na zajedništvo i brižnost jednih prema drugima, kada za to postoji potreba.

PODOLSKO GOVEČE
Podolsko goveče je kasnostasno, odlikuje se visokom plodnošću i dugovečnošću. Krave se koriste u priplodu 10 i više godina, a volovi za rad do svoje 15-te godine. Prema Pavloviću (1967), volovi mogu da se koriste za rad i do 16-17 godina, kada se iz upotrebe isključuju ne zbog neke greške, već zbog toga što su im, usled starosti, zubi istrošeni, te nisu više u mogućnosti da konzumiraju onu količinu hrane, koja im je potrebna za podmirenje energije utrošene za rad. Mlečnost je retko izražena i uglavnom se krave ne muzu. U našim uslovima podolska rasa je praktično korišćena u siste mu krava-tele, jer se krave u najvećem broju slučajeva, zbog niske proizvodnje mleka nisu muzle, već su na pašnjacima odgajivale telad (Antov i sar., 2002). Tovna sposobnost podolskog govečeta je slabo izražena, a Čobić i Antov (1992) navode da se od ostalih osobina koje karakterišu ovu rasu, mogu navesti sledeće: sposobnost adaptacije na date klimatske prilike, otpornost na bolesti, lako teljenje (praktično 100 % bez pomoći sa strane) i dobro izražene materinske osobine.

 

PODOLSKO GOVEČE
Centar uzgoja podolskog govečeta u Banatu je bilo selo Mramorak, u Sremu Irig, a takođe se moglo naći i u Bačkoj. Prema tome, podolsko goveče je imalo veliki značaj, prvenstveno za Vojvodinu, a onda i severni deo Srbije, gde je uticalo na stvaranje kolubarskog govečeta. Veliki uticaj na stvaranje kolubarskog govečeta imao je zapat kneza Miloša, koji je između 1820. i 1835. godine bio na planini Maljen, na suvatu „Divčibare“. Knez Miloš je ovde imao i svoj privatni „stočarski zavod“ (Stajić, 1912). Ovaj zapat se odlikovao karakteristikama stepskih goveda i verovatno je bio donet iz Mađarske sa kojom je knez Miloš imao trgovačke veze. Nakon pada kneza Miloša, kako ističu Stajić (1912) i Belić (1949), zapat je razgrabljen od strane imućnijih porodica, nastanjenih u toku reke Kolubare.

 

PODOLSKO GOVEČE
Prema statusu ugroženosti, podolsko goveče u Republici Srbiji se ubraja u grupu ugroženo održive rase. To znači da je rasa ugrožena, ali da su preduzete aktivnosti na njenoj konzervaciji i očuvanju (Stojanović i Pavlović, 2003). Ukupan broj grla podolskog govečeta u Republici Srbiji danas je veoma mali, ali je populacioni trend u porastu. Grla su smeštena na tri lokacije u Banatu, Bačkoj i Sremu (Stojanović i Đorđević-Milošević, 2003). Odgajivači na ovim lokacijama su: P.P. „Kasting“ iz Banatske Palanke, Tružinski Sabolč iz Bačke Topole i „Pokret gorana“ iz Sremske Mitrovice. Najnovije podatke o veličini populacije podolskog govečeta navode Stojanović i sar. (2006), koji ističu da je ukupan broj populacije 150 grla.

 

PODOLSKO GOVEČE
Organizovan rad na očuvanju animalnih genetičkih resursa (An GR) u Srbiji, pa samim tim i podolskog govečeta započet je krajem 1994. godine, identifikacijom i popisom postojećih rasa i sojeva. Današnje aktivnosti na očuvanju podolskog govečeta preduzete su u skladu sa Konvencijom o biodiverzitetu i Globalnom strategijom FAO o konzervaciji i očuvanju genetičkih resursa domaćih životinja. Naime, aktivnosti na očuvanju An GR, čak i sa vrlo ograničenim kapacitetima, su veoma značajne, jer postaju jedan tekući proces koji će evoluirati i tokom vremena postati obimniji. Koncept konzervacije putem banki gena, kako ističu Čobić i Antov (1992) kompleksan je i može se ostvariti na dva načina: 1. In situ ili očuvanjem živih životinja u sredini u kojoj su nastale, i 2. Ex situ koji može biti in vivo (kada se žive životinje drže u sredini u kojoj ni su nastale-npr: prirodni parkovi i ZOO vrtovi) i in vitro (zamrzavanjem i skladištenjem sperme, oplođenih jajnih ćelija, embriona ili segmenata gena).

 

Na Departmanu za stočarstvo Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu, vodi se centralna matična knjiga (Herdbook), za celu populaciju podolskog govečeta. Određeni podaci su deponovani i u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, Odseku za genetičke resurse. Na osnovu podataka s kojima se danas raspolaže, može se zaključiti da podolsko goveče nije dovoljno proučeno, te da savremena dostignuća u oblasti molekularne biologije, genetskih markera i mapiranja gena, odnosno genetskog inžinjeringa, pružaju velike mogućnosti za detaljna proučavanja i eventualno iskorišćavanje dobijenih rezultata (Stojanović, 2005).

Komentari: 0

TEKSTOVI /iz kategorije/